BIBLIJSKA PORUKA DANA

Srijeda, 11. kolovoza 2010.

SVETA KLARA ASIŠKA

Iv 15,4-10

4Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni. 5Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. 6Ako tko ne ostane u meni, izbace ga kao lozu i usahne. Takve onda skupe i bace u oganj te gore. 7Ako ostanete u meni i riječi moje ako ostanu u vama, što god hoćete, ištite i bit će vam. 8Ovim se proslavlja Otac moj: da donosite mnogo roda i da budete moji učenici. 9Kao što je Otac ljubio mene tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi. 10Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

11.kolovoza

Sveta Klara Asiška, djevica - blagdan

Prošle smo godine slavili 800 godina od utemeljenja Franjevačkog reda. 16. travnja 1209. Franjo je s prvim drugovima - na broj ih bijaše dvanaestorica - došao u Rim i tražio od papa Inocenta dopuštenje da živi posve novim načinom života, doslovce, prema riječima svetoga Evanđelja, prema primjeru Gospodina Isusa.

Doskora je utemeljen i ženski ogranak toga posve novoga načina života. Započelo je to s Klarom, uglednom asiškom plemkinjom, iz plemenitaškoga roda. Rodila se u Asizu god. 1293.,a prije petnaest godina slavili smo 800 godina od njezina rođenja. Tom prigodom franjevački su generali podarili općinstvu svoje pismo naslovljeno kao Klara - nova žena. Ako se za Franju veli da je on drugi Krist, Krist koji se pojavio u svome vremenu, Klara je bila doslovce nova žena, nova majka. Susret s Franjom dogodio se na Cvjetnicu god. 1211. Toga dana posljednji je put viđena na proslavi Cvjetnice  u crkvi svetoga Rufina u Asizu. Bježi iz roditeljske kuće Franjinoj braći u crkvicu Svete Marije Anđeoske kako bi ostvarila svoj naum, prihvatila evanđeoski ideal sv. Franje.

Franjo joj je tu na Marijinu oltaru ostrigao kose u znak odreknuća od svijeta i njegovih čežnji i zaodjenuo u posve priprostu halju, a oko glave joj je ovio veo djevičanstva. Sklonio je kod benediktinki u Bastiji pa kod pokorničkih pustinjakinja na brdu Subasio povrh Asiza, da bi se onda konačno nastanila kod Svetoga Damjana - gdje je sagrađen samostan - i tu s prvim klarisama - 'siromašnim gospođama' kako ih je Franjo nazivao kavalirski - živjela sve do svoje smrti god 1253.

Taj prizor u Mariji Anđeoskoj - Porcijunkuli bijaše jedan od najdirljivijih i najljepših u samim početcima Franjevačkog reda. Kolika samo hrabrost, vjera, prostodušnost kod Franje i njegove subraće i ove djevojke?! Ona se zapućuje u nepoznato, nema joj ni dvadeset godina, njemu trideset. I prihvaća odgovornost, duhovnu i materijalnu, prima je u zajednicu, prima njezine 'zavjete'. Za nas danas neshvatljivo. Franjo je još uvijek obični laik, nije bio ni đakon. Ali sigurnošću mjesečara ide naprijed jer ga Gospodin nadahnjuje. Franjo nastupa bez kanonskoga autoriteta, nitko ga od crkvenih poglavara za takvo što nije ovjerovio ili delegirao. Klara raskida sa svijetom, doskora i njezina sestra Janja i druge Asižanke. Poslije će ih Franjo smijesiti u San Damiano gdje će im se pridružiti i njihova majka Hortulana i najmlađa joj sestra Beatrica.

I Franjo i Klara žive iste ideale, Klara više u kontemplaciji a Franjo kontemplaciji i akciji. Život u pokori, siromaštvu, u bratstvu, odnosno sestrinstvu, vjernost Crkvi do kraja. Razabiremo u Klari odraz Franje u samoći, a u Franji Klaru na putovima svijeta. Ivan Pavao II. rekao je za pohoda Asizu 14. ožujka 1982. godine: "Teško je razdvojiti imena Franje i Klare, te dvije pojave, te dvije legende, legende svetosti. To je nešto duboko, nešto što se ne može dostići ljudskim prosudbama. Franjo i Klara su stvarnost koja se razumije samo kršćanskim, s neba duhovnim kategorijama, ali je to ujedno i stvarnost ove zemlje, ovoga grada, ove Crkve. Sve je bilo utjelovljeno ovdje. Nije riječ o čistom duhu, i nisu bili čisti duhovi: bili su tijelo, bili su osobe, bili su duh... Nije to samo ljudska legenda, nego je božanska legenda, dostojna da je se promatra kroz božanske prosudbe, da je se promatra u molitvi..."

 Za svoje je sestre napisala strogo pravilo o potpunom siromaštvu, o odreknuću od svega. Dva dana prije njezine smrti, 9. kolovoza 1253. Papa potvrđuje njezino Pravilo, a pod geslom koje stoji na početku Pravila: ".. da zajednički živite u duhovnom jedinstvu i u zavjetu najvećega siromaštva".  Ona i danas svijetli na nebu Katoličke Crkve kao sjajna zvijezda. Ime Klara znači Jasna, Sjajna, Bistra, Svijetla, Slavna, Svjetlana. Vrijedi spomenuti da joj je tijelo i danas neraspadnuto i čuva se u bazilici Svete Klare u Asizu. Tu se nalazi i onaj čuveni Križ iz Svetoga Damjana, s kojega je Isus progovorio Franji da mu ide obnoviti Crkvu koja se urušava. Dobar poticaj i za naše dane...

BIBLIJSKA PORUKA DANA

Vrijeme kroz godinu

19. tjedan kroz godinu

Srijeda, 11. kolovoza 2010.

Mt 18,15-20

15"Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. 16Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. 17Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik." 18"Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu." 19"Nadalje, kažem vam, ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima. 20Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

MOLITVA U ISUSOVO IME

Mt  18, 15-20

Cijelo osamnaesto poglavlje Matejeva Evanđelja donosi nam četvrti odulji govor u Mateja. Kao što smo govorili, Isus nastupa kao Novi Mojsije, donosi svoj zakon, zapravo svoju riječ kojom nadmašuje sve ono što je nekoć starima kazano. Staro ne dokida, nego dopunja, usavršuje, vodi prema klimaksu. Isusovi naputci u ovome poglavlju odnose se na nutarnji ustroj Kristove zajednice: Na čemu ona počiva, kakvi su odnosi unutar same obitelji vjernika, i ovdje već imamo temeljne crte i bitne značajke same Crkve, čime se ona definira, na kojim temeljima stoji, gdje je njezino bitno uporište. Govor je upućen učenicima, a pod njima se ne misli samo na onih biranih dvanaest, nego i sve one koji će na apostolsku riječ prihvatiti Isusa kao mjerilo života. Zato na početku i stoji poziv na obraćenje, biti kao djeca.

I kao što vidimo u nastavku, Crkva nije zajednica svetaca, bezgrješnih, savršenih ljudi, u njoj postoji i grijeh i grješnici. Međutim, i s grješnikom treba postupati kao s bratom: "Brat tvoj!" - time se misli na svakoga tko se nalazi u zajednici. Svaki je grješnik i osobni ispit savjesti, ujedno i zadaća i odgovornost, kako ga vratiti, kako ga integrirati ponovno u zajednicu. Nitko nije isključen, i Isusu je stalo otvoriti granice i srce prema svim ljudima, ne zatvarati se u svoj nacionalni 'ghetto'. Nitko ne smije biti isključen od zajedništva s jednim Bogom, Ocem.

Ono što Isus u ovom poglavlju naglašava jest načelo praštanja, oproštenja. To je životni temelj njegove zajednice. Zajednica se može podizati samo na međusobnom razumijevanju i praštanju, susretanju, osjećaju zajedničke pripadnosti. Zajednička radost mora prožimati sve koji su na putu prema istom cilju, koji su uključeni u istu zadaću, biti braća i sestre bez razlike. Biti sretan ako čovjek pridobije brata. 'Pobratimstvo ljudi u svemiru' - govorio je pjesnik. I gdje se rodi to jedinstvo, osjećaj pripadnosti jednome, Isus veli, nema toga što oni ne mogu izmoliti od Oca nebeskoga.

Čini se da ni s praštanjem ne ide tako lako. "Ako se ogriješi o tebe tvoj brat...", i na kraju spominje Isus 'carinika i poganina', ako izostane željeno obraćenje, pokora i jedinstvo. Grijeh je osobno iščašenje, iskliznuće, promašaj u životu. I zato treba brata pridobiti, vratiti natrag u zajednicu. Ima stvari koje se u praksi ne podudaraju sa životom, koje su protivne duhu Isusovu i duhu njegove riječi.  Konflikti se najprije trebaju rješavati na osobnoj razini, a ako to izostane, na zajedničkoj. Najprije razgovor i pokušaj pomirenja, a tek potom zajednica kao posljednja instanca. Sve je u služi pridobivanja brata, sve je zapravo ponuda spasenja i opetovano snubljenje onoga tko se ogriješi o zajednički poredak.

Treba brata potražiti. Onaj trgovac traži pravi biser, onaj je našao blago na njivi, onaj pastir traži izgubljenu ovcu. I ovdje treba ići istim postupkom. Izgubljeni brat, izgubljeni sin treba natrag u očevu kuću. Isus nas je prvi pronašao. Sin Čovječji došao je potražiti i usrećiti, učiniti blaženim ono što bijaše izgubljeno. On nas traži, od ide u potragu za izgubljenim. Gdje će nas pronaći? Možda negdje na stazi smrti, propasti. Pronaći će nas sa svojim križem i pokušati privući sebi, vratiti nas raskriljenih ruku u Očev dom. Radujte se sa mnom, našao sam svoju izgubljenu ovcu... Sve što mi daje moj Otac, doći će k meni (usp. Iv 6,37).

Vrijedi prisjetiti se crkvenoga pisca, učitelja velikog Origena, Klemeta Aleksandrijskoga i njegove prakse. O njemu se veli kako je onima koji su tražili postati kršćani savjetovao da dođu u njegovu kuću i promatraju njegov život. Ako nakon godinu-dvije dana boravka s njime ne postanu kršćani, smatrao bi sebe krivim da nije davao dovoljno svjedočanstva za Isusa Krista. Kršćanstvo se pak ponajbolje svjedoči ljubavlju i praštanjem. Dijeliti s drugima ono što čovjek sam iskusi u životu, razmjena iskustava. Susret s Isusom Kristom koji prašta. Vjera se ne prenosi institucijom, katehezom, nego svjedočanstvom. Biti učenik samoga Gospodina. Treba samo posredovati Gospodina i njegovu prisutnost u Crkvi.

Prisjetimo se praroditelja i prve braće, Kaina i Abela. Stariji ubija mlađega i na Božji upit, što je s Abelom, odgovara drsko: "Što me briga! Nisam njegov čuvar!" Pred Isusom se događa obrat. Treba poražiti brata, izgubljena, zalutala. Treba ga dovesti k Isusu. Već nakon prvoga susreta s Isusom Andrija traži brata Šimuna i dovodi ga. Velika pomirba pred Isusom i u Isusovoj osobi. Pred Isusom nestaje staroga, starih podjela, mržnje, nepodnošljivosti, bratoubojstva; nastaje i rađa se novi poredak, nova zajednica, novo stvaranje. To se ozbiljuje i treba ozbiljivati i u Crkvi. Ovaj je odsječak velika povelja kršćanskoga suživota, zajedništva u molitvi, okrenutost prema Isusu i njegovu Ocu.

Kršćanski navještaj i suživot mora biti nošen doživljajem i iskustvom. Ono što čovjek doživi kao istinito, mora prenijeti u praksu, život, življenu riječ. Samo onaj tko je iskusio Isusa Krista i milosrđe, može drugima prenositi tu istu zbiljnost. Čovjek mora moći govoriti iz punine vlastitoga srca. Samo kao zapaljenik može druge zapaljivati, kao osvjedočenik druge osvjedočivati, kao oduševljenik druge oduševljavati za ono što nosi u sebi.